Jedinstvena nekretnina bogate povijesti koja pruža izuzetnu intimu i mir, a u neposrednoj je blizini grada (30 km od centra Zagreba, 30 km od Zračne luke Franjo Tuđman).

Središnji dio imanja čini zaravan na vrhu brijega okružen šumom površine 15.000 m2, na kojem je izgrađeno nekoliko objekata, a objekt kurije je samo središte imanja. Jedinstvenu prednost čini građevinsko zemljište od 13.200 m2, na zaravnatom vrhu brijega, okruženo šumom i zemljištem imanja od 20 hektara, što nudi dodatnu mogućnost upotrebe imanja u različite namjene. Imanje se prostire na površini od 200.000 m2 (jedinstvena parcela u vlasništvu prodavatelja).

Sukladno Prostornom planu uređenja Grada Sv. Ivan Zelina središnji dio imanja oko objekata u površini od 13.200 m2 je u zoni građevinskog područja kao i dio imanja uz pristupnu cestu površine od 13.500 m2, dok je ostalo zemljište poljoprivredno ili šuma. Prema prostorno planskoj dokumentaciji nije predviđena izrada detaljnog plana uređenja za to područje.

Objekt kurije se sastoji od prizemlja i dva kata (prizemlje 117 m2, I kat 142 m2, II Kat 157,5 m2 ukupno 416 m2), vanjske dimenzije 21 x 10,30 m. Sagrađen je 1794. kao kurija grofovske obitelji Drašković-Barač, a od tada je nekoliko puta dograđivan.

2005. objekt je djelomično obnovljen (uređena fasada, novo krovište i vanjska stolarija). U cijelom objektu uvedena je nova električna instalacija, vodovodna i odvodna instalacija, te je izvedeno etažno plinsko centralno.

U objekt je ugrađeno panoramsko dizalo. Stupanj unutrašnje uređenosti objekta je visoki "roh bau". Objekt je priključen na vodovod, struju i gradski plin.

Objekt nije pod zaštitom kulturne baštine.

Na imanju se nalazi i ugostiteljski objekt (126 m2, vinski podrum 80m2), dvije garaže i konjušnica.

Na istočnoj strani imanja nalazi se izvor pitke vode koji je betoniran i zatvoren kao crpilište za potrebe imanja.

Virtualna šetnja

Crtice iz povijesti

Povijest zelinskog kraja vezana je uz poznatu hrvatsku plemićku obitelj Domjanić, budući da je još 1596. godine, Stjepanu Domjaniću dodijeljen Plemićki list i grbovnica.

Prema tadašnjim običajima, hrvatsko plemstvo međusobnim je ženidbama i udajama širilo svoj utjecaj, povećavalo svoja imanja i gradila dvorce – kurije, pa je tako Regina pl. Domjanić, udata grofica Drašković, oko 1790. godine izgradila dvorac Golubovec na mjestu stare drvene kurije. U isto vrijeme tj. 1794. godine započeta je gradnja dvorca-kurije u Donjoj Zelini. Na zapadnom zabatnom zidu ugrađena je kamena ploča s oznakom 1794. godina, koja i danas postoji. Dvorac-kurija izgrađena je na mjestu ranije postojeće građevine.

Osnivanjem zemljišnih knjiga 1902. godine, kao vlasnici plemićkog dobra upisani su plemeniti Franjo Barač i pl. Matilda Barač, rođ. Domjanić.

Iz braka pl. Franje Barača i pl.Matilde Barač, rođeno je četvero djece; Milutin, Vladimir, Antun i Marija, od kojih je najznačajniji Milutin Barač, jer je on već 1905. godine, postao isključivi vlasnik cijelog imanja u Donjoj Zelini – Kurije Barač.

Milutin Barač rođen je 1848. godine, umro 22.07.1938. godine, i pokopan je na mjesnom groblju u Donjoj Zelini. On je graditelj i prvi direktor u svoje vrijeme najveće europske rafinerije nafte, Riječke rafinerije, koja je službeno započela radom 14.rujna 1883.

Početkom 20. stoljeća istodobno je tehnički direktor pet rafinerija u danas pet različitih europskih zemalja. Osim što je zabilježen kao jedno od najznačajnijih imena europske naftaške povijesti, Barač se istaknuo i svojim prirodoslovnim postignućima. Izumitelj je košnica za pčele „baračevka".

Za vrijeme drugog svjetskog rata objekte imanja koristile su najprije njemačke jedinice, gdje je kao poručnik Wehrmachta boravio jedno vrijeme i Kurt Waldheim, kasnije generalni tajnik Ujedinjenih naroda i predsjednik Republike Austrije.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata imanje je nacionalizirano i dano na upravljanje poljoprivrednoj zadruzi koja je na posjedu zasadila plantažu jabuka. Zakonom o povratu vlasništva oduzete imovine za vrijeme komunističke vladavine, sva oduzeta imovina vraćena je ranijim vlasnicima i njihovim nasljednicima. Od 2002. imanje se nalazi u vlasništvu obitelji prodavatelja, te je tada započeta sanacija.